U noći sa 13. na 14. januar dočekuje se srpska ili pravoslavna Nova godina. Ova Nova godina zove se još i Julijanska jer se dočekuje po julijanskom kalendaru, kao i stara Nova godina ili Mali Božić.
Nova godina, po julijanskom kalendaru, praznuje se najviše u balkanskim zemljama: Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji, u nekim delovima Hrvatske, ali i u Rusiji, Belorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Gruziji, Jermeniji, kao i na Svetoj Gori. Slavi je i jedan deo pravoslavne zajednice u Japanu.
Ova Nova godina u Srbiji ima poseban značaj, jer je nastala kao znak otpora prema onima koji su pokušavali da uzdrmaju srpski identitet.
Za vreme Osmanske vladavine bilo je zabranjeno proslavljanje i poštovanje srpskih tradicija, a u početku novogodišnja skupljanja bila su tajna da Osmanlije ne bi saznale.
Kraljevina SHS je 1919. godine usvojila novi gregorijanski kalendar, ali Srbi počinju da praznuju pravoslavnu Novu godinu 1923. godine.
I za ovaj dan kao i za mnoge druge praznike vezuju se narodni običaji.
Uoči pravoslavne Nove godine sprema se svečana večera, a ukućani sa gostima uz veselje čekaju ponoć.
Domaćice mese česnicu „Vasilicu“.
Tačno u ponoć jedni drugima čestitaju dolazak Nove godine sa željama za dug život, dobro zdravlje i uspeh.
Na sam dan Nove godine, 14. januara, odlazi se u crkvu, a nakon toga postavlja se svečani ručak.
Takođe, 14. januara obeležavaju se još dva praznika: Obrezanje Gospoda Isusa Hrista i Sveti Vasilije Veliki.
U nekim krajevima Srbije 14. januara spaljuju se ostaci badnjaka, a pored „Vasilice“ mese se i krofne u koje se stavlja novčić.
Prema verovanju, na ovaj dan u kuću treba uneti neku novu stvar, kupljenu tog dana, kako bi kuća i ukućani tokom cele godine imali napretka.
U noći sa 13. na 14. januar, Srbi su se skupljali i igrali narodne igre.